AXIOM DEJANA TERZIĆA

AXIOM

Chris Speed - saksofon, klarinet

Bojan Zulfikarpašić - klavir

Matt Penman - kontrabas

Dejan Terzić - bubanj

U jazzu postoji jedna pomalo varljiva kategorija: supergrupa. Obično znači da je nekoliko velikih imena sjelo za isti stol, odsviralo svoje i dobilo zajednički naziv. Ali ponekad se dogodi nešto drugo. Glazbenici s velikim osobnim biografijama prestanu biti zbroj svojih imena i počnu funkcionirati kao bend. Axiom Dejana Terzića jedan je od takvih slučajeva.

Četvoricu glazbenika koji čine ovaj kvartet mnogima ne treba posebno predstavljati. Svaki od njih iza sebe ima desetljeća rada, vlastite projekte, albume i suradnje s nekima od najvažnijih autora suvremenog jazza. Dejan Terzić, Chris Speed, Bojan Z i Matt Penman dolaze iz različitih glazbenih iskustava i geografija, ali u Axiomu ne pokušavaju dokazati odakle su došli. Zanimljivije je ono što zajedno rade sada.

Axiom je bend koji polazi od kompozicije, ali joj ne dopušta da postane zatvoreni sustav. Terzićeve skladbe daju glazbenicima dovoljno čvrstu konstrukciju da mogu biti slobodni, ali dovoljno otvorenu da se ta konstrukcija tijekom izvedbe može mijenjati. Melodija, ritam, improvizacija, tišina i zvuk ne stoje jedni pokraj drugih, nego neprestano ulaze jedni drugima u prostor.

AXIOM - TRI ALBUMA, JEDAN SVE OTVORENIJI JEZIK

Axiom nije bend koji je nastao jučer, okupio velika imena i odmah krenuo dokazivati koliko su velika imena u njemu. Jezgra kvarteta - Dejan Terzić, Chris Speed, Bojan Z i Matt Penman - zajedno je od 2015., a upravo se kroz tri albuma može pratiti kako se njihov zajednički jezik postupno oslobađao početne forme. 

Prvi album, Prometheus (2016), odmah je postavio osnovnu ideju benda. Terzićev bubanj nije samo ritmički motor nego polazišna točka iz koje se glazba širi prema jazzu, rocku, balkanskim i drugim europskim glazbenim obrascima. CAM Jazz opisuje album kao putovanje kroz „unlimited expressive options of drums“, uz glazbu punu različitih raspoloženja, energije, dubine i hipnotičkih ostinata.  Jedna od recenzija tada je Terzićevu glazbu opisala kao „controlled burn“ - kontrolirani požar - naglašavajući da se gotovo svaka skladba organizira oko ritmova koji dolaze iz jazza, rocka, folklornih formi i apstraktnijih izvora, ali se na kraju stapaju u vlastiti jezik. 

Pet godina kasnije dolazi Silent Dancer (2021) i tu Axiom već zvuči kao bend koji je pronašao vlastitu unutarnju logiku. Ne samo četiri odlična glazbenika, nego četvorica koja su naučila predviđati jedni druge, ostavljati prostor i ulaziti u njega u pravom trenutku. Jazz Thing je album opisao kroz eksperimentiranje s prostorom i ritmom, stvaranje i razgrađivanje gusto isprepletenih repetitivnih obrazaca te zajednički puls u kojem svaki glazbenik pronalazi svoje mjesto. Posebno je važno što, prema toj recenziji, nitko ne dominira: glazba nastaje iz doprinosa svih četvero. Francuski CultureJazz u Axiomu prepoznaje hibridizaciju balkanskih glazbenih formi i jazza, ali i odbijanje konvencionalnih formi. Njihovu glazbu opisuje kao suvremenu, teško klasificiranu - što je, kako zaključuje recenzent, zapravo dobar znak. 

A onda dolazi Grow (2026), album koji naslovom gotovo programski opisuje ono što se s bendom dogodilo. Nakon više od deset godina zajedničkog rada, Axiom je stigao do faze u kojoj više ne mora naglašavati individualnost svojih članova. Album je snimljen gotovo potpuno uživo, bez overdubova, korekcija i naknadnih intervencija; dio materijala nastao je na koncertu u Teatro Giovanni da Udine, a dio tijekom tonske probe istoga dana.  Jazz Thing upravo tu vidi ključnu stvar: nakon toliko godina Terzić, Bojan Z, Speed i Penman funkcioniraju kao „perfektno uigran kolektiv“, bez klasične podjele na vođu i pratnju. 

To je možda najzanimljivija riječ za razumijevanje Axioma: kolektiv. Jer ako je Prometheus bio predstavljanje mogućnosti, a Silent Dancer istraživanje prostora između tih mogućnosti, onda Grow zvuči kao rezultat dugog zajedničkog života četvorice glazbenika. Ne kao završetak razvoja, nego kao dokaz da bend može rasti upravo tako što sve manje mora pokazivati koliko zna. I možda je zato jedan od najzanimljivijih opisa Axioma zapravo onaj koji govori o njihovoj „telepatiji“ - sposobnosti četvorice glazbenika da nakon više od deset godina zajedničkog rada reagiraju gotovo instinktivno, bez potrebe da sve bude unaprijed dogovoreno. 

A to nas vraća na ono početno pitanje: što se dogodi kada četiri majstora prestanu dokazivati što jazz jest i počnu istraživati što još može postati? Kod Axioma odgovor nije u jednoj skladbi, jednom albumu ili jednom solažnom trenutku. Odgovor je - bend.

DEJAN TERZIĆ — BUBNJAR KOJI JE OD RITMA NAPRAVIO JEZIK

Dejan Terzić je jedan od onih bubnjara kod kojih je teško odvojiti svirača od autora. Rođen u Banjoj Luci, odrastao u Njemačkoj, tijekom karijere snimio je više od 150 albuma kao sideman, a 2014. dobio je ECHO Jazz nagradu za najboljeg bubnjara. Njegov je svirački svijet dovoljno širok da u njemu bez problema stoje i američki post-bop i europska improvizacija i balkanska tradicijska glazba.

Svirao je ili snimao s čitavim nizom velikih imena - Lee Konitzom, Royem Hargroveom, Bobom Bergom, Enricom Ravom, Marijom Schneider, Avishaijem Cohenom, Jamesom Moodyjem, Sonnyjem Fortuneom, Duškom Gojkovićem, Palleom Danielssonom i Nilsom Wogramom, među mnogima drugima.

Ali Terzićevu autorsku stranu najbolje otkrivaju njegovi vlastiti projekti. Four For One bio je njegov prvi album kao vođe, nakon čega slijede Underground (nastupao na Jazzbini), projekt s Chrisom Speedom, Markom Heliasom i Frankom Moebusom, te Melanoia, u kojem je istraživao puno apstraktniji odnos kompozicije, improvizacije i suvremene glazbe. Tu su i suradnički projekti ROOMS s Hansom Lüdemannom i Sébastienom Boisseauom te rad s francuskim gudačkim kvartetom Quatuor IXI.

Axiom je, međutim, mjesto na kojem se sve to sabire. Terzić piše glazbu, ali bubnjevima ne želi dominirati nad njom. Njegov je ritam istodobno konstrukcija i prostor za druge. Zato je možda najtočnije reći: Terzić ne svira ritam Axioma - on ga arhitektonski postavlja.

CHRIS SPEED — OD DOWNTOWNA DO BALKANA

Chris Speed pripada generaciji američkih glazbenika koja je krajem osamdesetih i tijekom devedesetih radikalno proširila pojam suvremenog jazza. Tenorski saksofon i klarinet kod njega nisu samo instrumenti nego alati za istraživanje boje, teksture i prostora.

Na njujorškoj downtown sceni svirao je s nekima od najvažnijih autora suvremenog jazza: Timom Berneom u legendarnom Bloodcountu, Daveom Douglasom, Myrom Melford, Johnom Zornom i Uriem Caineom. Bio je i član The Claudia Quinteta Johna Hollenbecka te AlasNoAxis Jima Blacka s kojim je već nastupio na Jazzbini u staroj Cabahiji.

A onda dolaze njegovi vlastiti i koautorski projekti: Human Feel, bend koji je još početkom devedesetih okupio Speeda, Jima Blacka, Andrewa D'Angela i Kurta Rosenwinkela; Pachora, kvartet s Jimom Blackom, Skúli Sverrissonom i Bradom Shepikom koji je duboko istraživao balkanske i bliskoistočne ritmove; The Clarinets; Endangered Blood; yeah NO; te Broken Shadows, projekt s Timom Berneom, Reidom Andersonom i Daveom Kingom posvećen glazbi Ornettea Colemana i Juliusa Hemphilla.

Tu se pojavljuje i jedna zanimljiva poveznica s Axiomom: Speed i Terzić poznaju se još od 1989., a zajedno rade od početka novog tisućljeća. Prije Axioma već su snimili nekoliko albuma, uključujući Terzićev Underground. Speed je, dakle, u Axiom donio iskustvo njujorške improvizacijske scene, ali i duboko razumijevanje europskih i balkanskih glazbenih jezika. Njegov saksofon često zvuči kao da istodobno priča, šapuće, propituje i ruši ono što je upravo rekao.

BOJAN Z — BALKAN KOJI JE POSTAO GLOBALNI JEZIK

Bojan Zulfikarpašić, poznatiji kao Bojan Z, možda je najizravnija veza Axioma s balkanskim glazbenim nasljeđem - ali bilo bi pogrešno svesti ga na tu činjenicu. Rođen u Beogradu, od 1988. živi u Parizu, gdje je vrlo brzo počeo raditi s ključnim figurama francuskog i europskog jazza. Bio je član kvarteta Henrija Texiera, radio s Michelom Portalom, Julienom Lourauom, Noëlom Akchotéom i Magic Malikom.

Njegova autorska diskografija počinje s Bojan Z Quartetom i albumom Yopla!, a zatim dolazi Koreni, jedan od njegovih najvažnijih projekata: glazbeni susret Balkana i suvremenog jazza u kojem su sudjelovali Karim Ziad, Kudsi Erguner, Vlatko Stefanovski, Julien Lourau i drugi glazbenici različitih kulturnih i glazbenih tradicija. Nakon toga slijede Solobsession, njegov važan solo-piano iskaz, zatim Transpacifik sa Scottom Colleyjem i Nasheetom Waitsom te Xenophonia, u kojoj je radio s Benom Perowskyjem, Arijem Hoenigom i Rémiem Vignolom. Taj trio je pulska publika imala priliku gledati na Jazzbini.

Njegova diskografija jednako jasno pokazuje širinu njegova jezika. Nakon Bojan Z Quartet (1993.) i Yopla! (1995.), albumom Koreni (1999.) okrenuo se glazbenom nasljeđu Balkana, dok je na solo albumu Solobsession (2001.) istraživao mogućnosti klavira kao samostalnog orkestralnog svijeta. Transpacifik (2003.), snimljen s američkim glazbenicima Scottom Colleyjem i Nasheetom Waitsom, otvorio je izravan dijalog s njujorškim jazzom. Na albumu Xenophonia (2005./2006.) otišao je korak dalje: spojio je akustični klavir i Fender Rhodes u vlastiti instrument, ksenofon, i stvorio zvuk koji ne pristaje ni uz jednu geografsku ili žanrovsku etiketu.

Nakon toga slijede Humus (2009.), snimljen s Tetrabandom, i Soul Shelter (2012.), solo album na kojem su akustični klavir i Fender Rhodes ravnopravni sugovornici. Koncertni Tsscht (2013.) dokumentira njegovu živu izvedbenu energiju, dok Duo (2014./2015.), ponovno okupljanje s francuskim saksofonistom Julienom Loureauom, i Housewarming (2015.), suradnja s njemačkim trombonistom Nilsom Wogramom, potvrđuju njegov interes za glazbeni dijalog bez unaprijed zadanih granica. Wogramu se vratio i na albumu Work Smoothly (2018.). Među novijim izdanjima ističe se As Is (2023.), njegov prvi solo album nakon Soul Shelter, intiman susret s klavirom, vlastitim skladbama i odabranim standardima. Godine 2024. sudjelovao je i na projektu PianoForte, uz Érica Legninija, Pierrea de Bethmanna i Baptistea Trotignona.

U Axiomu Bojan Z nije samo harmonijska potpora. Njegov klavir može biti melodija, ritam, tekstura ili potpuno nova perspektiva unutar iste skladbe. U Axiomu je zato mnogo više od pijanista koji „prati“ saksofon. Njegove harmonije mogu biti elegantne i melodijske, ali jednako tako mogu otvoriti potpuno neočekivan prostor. Kod njega Balkan nije citat. On je memorija koja je prošla kroz Pariz, New York i suvremeni jazz i vratila se kao nešto novo.

MATT PENMAN — BAS KOJI JE SVIRAO S VRHOM SUVREMENOG JAZZA

Novozelanđanin Matt Penman nakon Berkleeja seli u New York i vrlo brzo postaje jedan od najtraženijih kontrabasista svoje generacije. Njegova je biografija gotovo katalog suvremenog američkog jazza.

Bio je član SFJAZZ Collectivea, gdje je svirao i radio kao skladatelj s glazbenicima poput Joea Lovana, Davea Douglasa, Steffona Harrisa, Marka Turnera i Miguela Zenóna. Redovito je radio s Johnom Scofieldom i Joeom Lovanom, a surađivao je i s Kurtom Rosenwinkelom, Bradom Mehldauom, Daveom Douglasom, Kennyjem Wernerom, Markom Turnerom, Nicholasom Paytonom, Fredom Herschom i Madeleine Peyroux.

Ali posebno mjesto zauzima James Farm, kooperativni kvartet koji je Penman 2009. osnovao s Joshuaom Redmanom, Aaronom Parksom i Ericom Harlandom. Za razliku od klasičnog sastava vođa–pratnja, sva su četvorica ravnopravno sudjelovala u pisanju i oblikovanju glazbe. Bend je objavio dva albuma za Nonesuch.

Penman je pritom razvio i vlastitu autorsku diskografiju, od The Unquiet i Catch of the Day do albuma Good Question, a njegova suradnička mreža proteže se od Johna Scofielda i Joshue Redmana do Nila Wograma i njegovog Root 70.

I upravo je zbog toga njegova uloga u Axiomu zanimljiva. On nije basist koji samo „drži“ bend.

On razumije kada treba držati, kada treba pustiti, kada treba gurati i kada treba nestati. Njegov posao nije da bude temelj na kojem ostali stoje. Njegov je posao da pomiče tlo.

ČETVORICA GLAZBENIKA, VIŠE OD JEDNOG BANDA

Kada se njihove biografije stave jedna uz drugu, Axiom počinje izgledati gotovo kao susret nekoliko različitih povijesti suvremenog jazza. Terzić dolazi iz europske scene i vlastitog istraživanja ritma, kompozicije i balkanskog nasljeđa. Speed donosi iskustvo njujorškog downtowna, slobodne improvizacije i scene koja je desetljećima pomicala granice onoga što jazz može biti. Bojan Z donosi Balkan, Pariz, jazz, sevdah, električni klavir i fascinaciju mogućnošću da se različite glazbene tradicije ne moraju međusobno prevoditi. Penman donosi njujoršku školu ritma, iskustvo velikih kooperativnih sastava i sposobnost da se u glazbi istodobno čuje i struktura i sloboda.

A onda sve to nestane pod imenom Axiom.

Četvorica glazbenika s biografijama koje bi pojedinačno bile dovoljne za četiri različita benda ovdje su pronašli nešto peto. Ne još jednu supergrupu. Nego Axiom.